Tehnikalije

Zaputili smo se u Tehnički muzej ne bi li mama iskoristila činjenicu što unatoč nakon poroda (za)ostalom trbuščiću ipak ima manje od 60 kg. Tolika je naime nosivost velocipeda koji se tamo mogao provozati. Bez kočnica i lančanog pogona nije to nimalo lako (a nije mi vjerovala da je teško okretati pedale na triciklu, pih). Mama je preživjela vožnju, tata je istu snimio, a na kraju sam i ja uz maminu asistenciju napravio mali krug. Ovo zadnje snimljeno je na tatinom mobitelu jer je zadnje atome baterije potrošio netom prije.

Praćena zabrinutim pogledima svojih potomaka mama je zajahala željeznu pilu i zateturala prema tatinom objektivu

Druga stvar koja nas je privukla bila je slavna, tri godine restauriravana podmornica u koju sad možeš ući preko mostića s galerije. Bolje rečeno mogao si prošli mjesec, a slijedeće će noge u nju stupiti tek na jesen. Kaže kustos da svakodnevne horde znatiželjnika željnih klaustrofobičnih prostora jadnica ipak ne bi preživjela.
Nema veze, na kraju smo se (kao i uvijek) super zabavili u hali s tramvajima, vlakovima, avionima i helikopterom, a ovaj put su nas i (ra)kete (tako kaže Tara) jako zaintrigirale. U rudnik nisam htio ići ali sam zato uživao s tatom u Teslinim eksperimentima. Najviše mi se svidjelo kad su jednog dobrovoljca smjestili u Teslin kavez i pustili struju. Moram li napomenuti da je i on (kao i mama na velocipedu) preživio.
Dok smo mi dečki gledali kako frcaju strujne iskre Tara je gablala pred muzejom, a nakon toga je do doma urlikala u autu. Moram li napomenuti da je tata urlikanje (jedva) preživio. Preživljavanju je uveliko pomogla kava na koju je zbrisao nakon što nas je iskipao u Zapruđu.

Oprez-kamikaze za kormilom

Više slika pogledajte (a gdje drugdje nego) na galeriji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *