Category Archives: Kulturno uzdizanje

Kako sam se kulturno uzdignuo

Malo kulturnog uzdizanja dobro dođe. A u zadnje vrijeme bilo ga je baš na pretek. Bez (puno) pretjerivanja mogu ustvrditi da sam se uzdignuo do (meni do sada) neslućenih razmjera. Evo kako je sve bilo.

Za zagrijavanje pogledao sam u nedjelju s Grgom “Stop-semafor”. Iako je tematika kao za mene stvorena ispred ulaza je bilo povuci-potegni. Ipak sam ušao i uz malu pomoć dvije Kiki karamele odgledao sve do kraja. Čak mi se i svidjelo, pa je danima kasnije mama glumiti zeca Juru sa njegovom replikom “Ko da voze trke”. Odnosno za nas koji još ne izgovaramo r – tuke!

U utorak je kazalište došlo u naš vrtić, a kad se to desi dobra zabava je zagarantirana. I moja, za kazalište rezervirana rečenica: “Ne sviđa mi se ova predstava” ni u jednom mi trenutku nije pala na pamet. Dapače, oduševljeno sam mami prepričao baš sve o medi Brundi koji je naučio da se ne smije krasti med jer se može zaraditi ubod na nosu, već da je puno bolje zamoliti pčelicu za malo slatke poslastice.

Ohrabrena uspješno odgledanim predstavama mama me i ovu nedjelju povela na jednu. I dok sam u prošloj gledao vuka Marka kako se na zebri sudara sa Zecom i Lijom, u ovoj je Marko bio krokodil u potrazi za novim domom. Ja još od prošlog ljetovanja (kad sam očajan tulio da hoću kući na spavanje) znam da je kod kuće najljepše. A i mom je krokodilskom imenjaku na kraju to isto postalo jasno. Mama je bila ponosna jer sam hrabro i sa voljom ušao u dvoranu i cijelu cijelcatu predstavu odgledao bez upadica i kritičnih, meni tako svojstvenih komentara. Bravo ja!

Kako je vuk pojeo pa(t)ku

S obzirom da je subota popodne bila rezervirana za malo kulturnog uzdizanja, tročlana ekspedicija u sastavu pospani ali Dobri tata, za nove izazove uvijek spremna mama i moja vesela malenkost krenula je po prvi puta u ZKL na Peću i vuka. Iako je tata, još uvijek shrvan jučerašnjim sportskim fijaskom, sumnjao i u moje gledalačke sposobnosti, on je bio taj koji je zaspao na pola, a ja sam bio taj koji je spremno i sa voljom odgledao svih 40 minuta, komentirajući pritom s mamom događaje na sceni.
Striček Prokofjev je, izronivši na početku iz mrklog mrak, izbezumio nekolicinu gledatelja iz prvih redova koje su roditelji nakon ponešto vike i cike bili primorani evakauirati iz dvorane. Vuk je navodno također bio strašan, ali njegovu pojavu nitko nije popratio plačem. Bit će da je striko Sergej na samom početku razjurio sve plašljivce. Meni se baš vuk(ić) najviše svidio, pa mu nisam zamjerio ni kad je progutao malog patka. Znam ja što znači glad. Kad smo već kod toga i sam sam se u svom životu nagutao peradi. A patka su mu i onako na kraju izvukli iz trbuha. Hm, čini se da ipak može biti Vuk sit a koza cijela. Ovaj naš iz priče je na kraju završio u ZOO vrtu.
[image:1364:c:s=1:l=p]

Jutro u muzeju

[image:1179:c:s=1:l=p]
Možda nije tako spektakularno kao Noć … no meni je bilo i više nego uzbudljivo. Silni motori, tramvaju konjskih i električnih vrsta, Samoborček i ine lokomotive, stare Mečke i drugi auti, avioni i helikopter, o silnim vatrogasnim vozilima da i ne govorim. Sve to u prohladnim, ali uzbudljivim odajama Tehničkog muzeja. Prvog pravog muzeja u mom životu. Gdje sam i sam bio atrakcija, što zbog moje mladosti, što zbog simpatičnih reakcija na zvukove ZKT-a* i(li) oduševljenog bacanje na pod u pokušaju provlačenja ispod ograde kod motora koji (bar meni) život znače. Oduševljenim posjetiteljima obratio sam se sa pa-pa i bok, više da im dam do znanja da odu, nego iz pristojnosti, a jednog sam zbunjenog dečka u želji da se s njim poigram naganjao između parnih lokomotiva. Na kraju sam skoro zaspao stojećki. Ipak sam se nekako dovukao do auta i shrvan lijepim dojmovima zaspao poput kakvog (u muzeju izloženog) topa.
[image:1190:c:s=1:l=p]

*Zagrebački konjski tramvaj

Miffy, miffy slatka je k’o kifli

Pogotovo kad pjeva i pleše. Ili kad joj dođe baka u autu.
Ponosni vlasnici sitnozube djece već su shvatili, a za vas ostale glasno i jasno: Napokon su me poveli u kazalište. I nisam podbacio. Naprotiv! 5o sam se minuta razdragano njihao u ritmu muzike za ples i nešto manje razdragano, ali ipak strpljivo pratio glumačke dosege vesele zečje obitelji.
Osim kulture, bio je tu i primjesa romantike. U kazalište sam naime išao sa Pepom P. Spoju su doduše prisustvovali i starci, ali kad imaš 19 mjeseci uzmeš što ti se nudi i ne buniš se previše. Carpe diem! rekli bi latini. I dan završili bezglavim, razdraganim jurišanjem invalidskom rampom u lobiju s dramatičnim uklizavanjem na koljenima, a sve pred nogama zaprepaštene gomile. Pa sam onda tako i ja. A što drugo da čovjek radi nakon kazališta?
[image:1173:c:s=1:l=p]

Svetinikomania

Odgledah danas u Broadway Tkalči pola sata nekog nabrijanog, sat i petnaest minuta dugog crtića o stanovitom Piliću Miliću i njegovoj nespretnoj družini. Bijaše to projekcija u sklopu božićne predstave za juniore / ke iz tatine firme. Na kraju je mrzovoljni Sveti Nikola podijelio pakete prepune kraševih šećera prepunih (dakle meni više manje nedostupnih) proizvoda. Navedeni su se većini raspali još u liftu, a moji su izdržali skoro do jaja i posrnuli pred samim vratima. Mama i tata su se tako ogrebali za hrpetinu slatkiša, koje će marljivo potamaniti u večerim koje slijede, a ja sam imao priliku po prvi puta biti u kinu, jurcati između stolica multipleksa, a čak sam se izborio i za par (više manje) samostalnih vožnji eskalatorom. Nije loše za prvi put. Slike slijede uskoro.