Arhiva Kategorije: S Gojzekima u planinama

Gornja Vas – selo Grič (850m) – Ječmište (976m) – pl.dom “Vodice” – Pliješ (977m, samo za najhrabrije skupljače žigova) – Sošice

S obzirom da su se mama i tata gadno zapalili za to grupno planinarenje, što sam drugo mogao nego probuditi se u ranu zoru, prepusititi Taru baki i zaputiti se s njima i s ovaj put “svega” 2 puna busa Gojzeka u još jednu cjelodnevnu planinarsku pustolovinu.

Nakon prilično duge i zavojite vožnje, koja je neke koštala čak i želučanih tegoba, stigli smo u Gornju Vas i krenuli u akciju.

Put nas je vodio i selima, i šumama i livadama.

usamljeni planinar u Griču (850m) – najvišem naselju u panonskoj Hrvatskoj

Da u šumi nismo sami podsjetio nas je tata kad je skrenuvši s puta da olakša mjehur izbezumio čak dvije srne. Ona izbezumljenija bezglavo je pretrčala mami ispred nosa, meni iza leđa. Opasan je planinar taj moj tata. A dobar je i za (foto)okidačem. Pa iako nije tako brz da bi uhvatio srnu u trku, uhvatio je neke druge lijepe (foto)trenutke:

Prvi vrh koji smo osvojili bio je Ječmište.

veliki i mali Gojzeki na Ječmištu

osim vrhova ja sam osvajao i obližnje kamenje

Nakon poprilično hodanja stigli smo i do planinarskog doma. Tamo smo mamu natrpali s gulašem i keksima, pa je poslali da pokupi žig na 15tak minuta udaljenom Pliješu. Doduše mama nije znala da do tog svega 15tak minuta udaljenog vrha treba potegnuti uzbrdo dobrih 20 minuta, no odradila je to hrabro i s voljom, uz kuknjavu i jauke mladih posustalih planinarki (koje su ipak stigle do cilja). Mene ni pjevni zov “Ja sam za Plješ, tralala...” nije uspio odvojiti od vatrice, što se, vidite i sami, pokazalo kao mudra odluka. Jer dok se mama “sunovraćala” s Pliješa, tata i ja smo, što pijuckali kavu, što igrali se na iPhone u udobnoj toplini planinarskog doma. No to tek nakon što smo mi Gojzeki koji nisu bili za Pliješ istražili sve mogućnosti koje pruža logorska vatra. I pritom uspjeli ne zapaliti cijelu šumu, već tek pokoji listić i grančicu. Zasluga za očuvanje Žumberka od Gojzeka vatroljubaca leži djelomično i u budnom oku mog Dobrog tate.

oduševljeni vatroljubac

Nakon što su se najzagriženiji planinari vratili s Pliješa, te dječjeg grupnog naslikavanja na terasi slijedilo je završno “obrušavanje” do Sošica. Mrak je već polako padao, pa mi je gusta šuma omogućila čak i korištenje baterije.

mali Gojzeki na terasi planinarskog doma “Vodice”

U Sošicama smo se potrpali u buseve i uputili doma. Na kraju puta doživjeli smo i izravno walkie -talkie javljanje učiteljice Duške, koja nam je vjerovali ili ne, poželjela čak i Sretnu Novu. A sve to zato što slijedeći Gojzek izlet slijedi tek slijedeće godine. Uz puno, puno snijeg, nadamo se.

Lovački dom “Muljava” (245 m)  | Veliki Petrovac (507 m) – ostaci spomen-muzeja Petrova gora | Kraljev grob (440 m) – grob kralja Petra Svačića | Mali Petrovac (512m) – ostaci pavlinskog samostana | Mali Velebit (325m) | “Muljava”

U subotu smo se mama, tata i  ja sa 3 busa puna Gojzeka penjali, spuštali, brali kestene, skupljali žigove na kontrolnim točkama, zgražali nad stanjem hrvatskih spomenika,  a poneki su se skoro čak i izgubili. A sve to po obroncima šumovite Petrove Gore, obasjani zubatim suncem još jednog lijepog jesenskog dana. Dok je naša troipolgodišnja antiplaninarka nosi-me-mama-pa-imam-samo-tričavih-18-kila Tara s bakom obilazila zagrebačka kazališta i trgovine igračkama.

Veliki i mali Gojzeki kod Kraljevog groba (i Petar Svačić je pozirao)

Mali Gojzeki na Velikom Petrovcu

Spomenik na Malom Petrovcu. Kaže mama da se striček Bakić vjerojatno okreće u grobu dok sitni lopovi skidaju rostfrei s fasade, a oni krupniji mirno gledaju propast (još) jednog vrijednog djela iz naše prošlosti

Na kraju smo u lovačkom domu Muljava smazali gulaš i slasne palačinke, uvalili se u buseve i neki spavajući, neki pričajući, neki pjevajući, a neki igrajući na iPhone-u došli do našeg tada više ne bijelog, već mrklomrakog Zagreb grada.
Tako da, iako sam propustio jednu rođendansku feštu, moram priznati da sam se sasvim dobro proveo. A drugi rođendan ionako me čeka već u srijedu.

Za kraj, najupečatljiviji trenutak vjerno ovjekovječen flomasterima na papiru dan nakon izleta vs tatina fotka istog trenutka (ne, ne, u trenutku crtanja nisam još vidio tatinu fotku, već samo dobro pamtim trenutke vrijedne pamćenja)

spuštanje s Malog Velebita sve do malog potoka bila je prava pravcata strma avantura i najbolji trenutak izleta po mom izboru