Danas kada postajem Gojzek
dajem časnu planiranrsku riječ
da ću marljivo planinariti i u prirodi uživati
i biti iskren i vjeran planinorac
koji drži datu riječ.

Svaka sličnost sa stanovitom zakletvom je itekako namjerna i u potpunosti je mamine mašte maslo. Ja moram priznati da ne znam ama baš ništa o tome.

Ali znam da sam bio jako ponosan kad sam svojih ruku djelo vidio projicirano na veliko platno.

A ravnodušan nisam ostao ni kad mi je učiteljica Duška osobno uručila moju prvu pravu iskaznicu. Planinarsku, naravno.

Ponosna Duška i njezini novopečeni Gojzeki | Primopredaja iskaznice

Hvala Željezničarskim planinarima što su nas lijepo ugostili, stričeku Božiću što nam je pokazao speleološku opremu i drago kamenje (tko je bio znao o čemu pričam), učiteljici Mariji što je nahranila Mueslie štapićem moju uvijek gladnu seku Taru (a našla se i jabuka za mene), učiteljici Duški što nas je razveselila svečanom prozivkom i  vodiču Alenu što je i moj likovni uradak uvrstio u svoju prezentaciju.

A mama se još i nada da naša mala antiplaninarka (bole me noge, zašto me niste ostavili kod bake) Tara nije svojim 3.5 godišnjim manirima previše uznemirila svekoliko planinarsko pučanstvo.

Za kraj evo još malo foto tretnutaka.

Žestoka igračica Tara zagrijava se prije početka predavanja (obratite pozornost na Barbiku u vjenčanici u njezinoj ruci) | Stigli smo prvi i u miru pregledali veliku kolekciju planinarskih značaka

Upisao sam se u knjigu | a ni moja seka nije zaostajala u tom pogledu

Na zidovima su bile obješene neke zanimljive stare stvari | poput drvenih skija na kakvima se skijala i moja prabaka

Svi su pozorno slušali Alana | a neki su se “ogrebli” i za jabuku

Na kraju smo završili u potkrovlju | gdje nas je striček Božić upoznao sa čarima speleologije